OpetMoguSve

ŠTO JE
PARKINSONOVA BOLEST?

Parkinsonova bolest je degenerativna bolest koja zahvaća centralni dio živčanog sustava i druga je najučestalija neurodegenerativna bolest, odmah nakon Alzheimerove bolesti. Ova bolest zahvaća i žene i muškarce, a srednja dob u kojoj se najčešće pojavljuje je oko 60 godina, iako postoje i mlađi slučajevi. Procjenjuje se kako u svijetu od Parkinsonove bolesti boluje više od deset milijuna ljudi. Veliki problem za oboljele od Parkinsonove bolesti predstavlja narušena kvaliteta življenja, zbog popratnih simptoma bolesti poput tremora u mirovanju, poremećaja hoda, nesanice ili demencije.

Motorički deficit do kojeg dolazi uslijed bolesti izazvan je gubitkom dopaminergičkih neurona u supstanciji nigri, zbog kojih se i sama simptomatska terapija temelji na nadomještanju manjka dopamina. Dopamin je kemijski spoj zadužen za prijenos signala između supstancije nigre i sljedeće stanice corpus striatum u stvaranju učinkovitog pokreta. Poremećaji u tom području utječu na kvalitetu prijenosa signala što rezultira neučinkovitim pokretima i razvitka motoričkih simptoma Parkinsonove bolesti.

Bolest pogađa oko 1,5% ljudi u dobi od 60 godina, a 3% u dobi od 80 godina i više, dok čak 10% slučajeva zahvaća u dobi mlađoj od 50 godina. Na godišnjoj razini, Parkinsonova bolest pojavi se kod 5 do 35 pojedinaca na 100 000 ljudi, dok globalna prevalencija iznosi 0,3% te se povećava s dobi. Procjena je kako u svijetu postoji 7 do 10 milijuna oboljelih, a rizik od obolijevanja je kod muškaraca 1,5 puta veći nego kod žena.

Parkinsonova bolest najčešće se može kontrolirati tretmanom lijekovima, ali i kirurškim zahvatima. Pacijenti se nakon medikamentozne terapije mogu susresti s tzv. „OFF“ fazom ili trošenjem kada primjećuju da doza nije dostatna do korištenja sljedeće doze terapije lijekovima. Nakon što se lijek potroši, simptomi bolesti ponovno se pojavljuju u težem obliku te se poboljšavaju tek nakon primjene nove doze lijeka u razdoblju koje se naziva „ON“ fazom. Do faze isključenosti može doći vrlo naglo te se pacijent može naći u situaciji da se zaustavi usred kretanja i ne može se više pomaknuti. Kada primjena lijekova prestane biti dostatna u obzir se uzima primjena duboke mozgovne stimulacije, odnosno DBS terapija.

Parkinsonova bolest se u 85% do 90% slučajeva javlja bez jasnog uzroka. Prema provedenim twin studijama, na pacijente iznad 50 godina više utječu čimbenici okoliša i način života, iako niti jedan od čimbenika nije u potpunosti dokazan kao uzrok, dok je kod mlađih pacijenata važnija genetska uloga te nasljeđivanje. Iako se zapisi o simptomima bolesti mogu pronaći i u ranijim dokumentima, bolest je prvi puta medicinski opisao James Parkinson 1817. godine kao neurološki sindrom „drhtave paralize“, opisujući pritom osobe kod kojih je uočio iste simptome. Navedeni simptomi bili su tremor u mirovanju, slabost mišića, savinutost trupa prema naprijed te mali koraci. Otac neurologije, Jean Martin Charcot, je u kasnije u njegovu čast bolest i nazvao „Parkinsonova bolest“.